Priče

O Neostvarenoj Fantaziji

Ovo je priča o mom profesoru fotografije, najprivlačnijem muškarcu koga nisam mogla da imam.

Kao što postoje muškarci kojih se rado sećam jer smo imali zanimljiv ili strastven odnos, isto tako postoje i oni sa kojima nisam bila intimna, ali sam zato izgradila fantaziju koja je svojim intenzitetom prevazišla mnoga konkretna iskustva. Takva fantazija koja je i dalje živa u mojim mislima odnosi se na čoveka koga sam upoznala pre otprilike 6 godina, kada sam krenula na studije digitalnih medija u Americi. Ovaj koledž sam upisala prvenstveno zbog časova fotografije, tako da se vrlo jasno sećam jesenjeg jutra kada sam otišla na prvi čas fotografije, sela u poslednju klupu (nepopravljiva navika još iz srednje škole!) i čekala da se pojavi profesor. Nisam imala nikakvu predstavu o tome o kakvoj se osobi radi, tako da sam bila prijatno iznenađena kada sam videla lepog čoveka duge sede kose kako nas studente prvo radoznalo promatra sa vrata, pa tek onda ulazi u učionicu i seda za katedru.

Nosio je svetle farmerke, šarenu hipi košulju i hodao na energičan način koji me je naveo da pomislim da se verovatno bavi nekim sportom ili redovno planinari. Iako je bio u kasnim četrdesetim, ostavljao je utisak mladalačke svežine i odličnog zdravlja. Svakako se radilo o osobi koja je zadovoljna svojim životom i uživa u svom poslu. Čim nam se predstavio i ispričao ponešto o sebi, osetila sam se iz sve snage razbuđeno, kao da me je neko polio kantom hladne vode.

Sada mi je već bilo krivo što sam sela u poslednji red, jer sam želela da izbliza osmotrim lice profesora Jegera. Istovremeno, osećala sam se stidljivo i nesigurno jer mi se čovek jako dopao od prvog trena kada sam ga ugledala na vratima, ali nisam želela da otkrijem svoju zainteresovanost na neki očigledan način, barem ne odmah.

Jedva sam čekala sledeći čas fotografije i odlučila da se ipak prebacim iz poslednjeg u drugi red, pošto je moja fascinacija profesorom Jegerom ipak pobedila stidljivost. Sada sam natenane mogla da mu promatram lice i krenem da ga dublje analiziram. Struktura lica mu je bila karakterna i oštra – sve kosti su se jasno ocrtavale, obrazi su bili blago upali a tamno plave oči su dolazile do izražaja zbog svetle kože i talasaste sivo-bele kose koja mu je nehajno padala niz obraze i vrat. Izgledao je kao rokenrol frontmen koji je iz misterioznih razloga odlučio da želi da radi na fakultetu.

Zbog neformalnog načina na koji je komunicirao sa studentima, sarkastičnih šala i čudne kombinacije strogosti i opuštenosti po pitanju ocenjivanja naših radova, nisam uspela da shvatim da li je njegov način ponašanja dobro osmišljena igra koje se drži kao predavač na fakultetu ili je njegov karakter takav i privatno. Šta god da je bila istina, njegov nonšalantni stav i ponekad zli humor u kombinaciji sa fizičkom vitalnošću su mi bili užasno privlačni. Što sam više vremena provodila na njegovim časovima, to mi je bilo teže da zaustavim svoje fizičke reakcije na prisustvo profesora Jegera. Još pre nego što bih ušla u njegovu učionicu, počinjala sam da se preznojavam i osećam direktno seksualno uzbuđenje koje je bilo negde na pola puta između prijatnosti i mučenja. S obzirom da nisam žena koja je sklona tome da seksualne impulse oseća na krajnje zaslepljujući način, nisam umela dobro da se nosim sa takvim osećajima, što se verovatno primećivalo na meni. Tada sam imala 26 godina i svakako manje samokontrole nego danas.

Mislim da je profesor Jeger nakon mesec dana shvatio da ja imam nekakav ”problem”. Možda je na neki način i uživao u mojim mukama – iz sadašnje perspektive, rekla bih da mu je bilo zabavno da se upusti u malo flerta koji će proći neopaženo i nekažnjeno u akademskom okruženju.

Simpatičnu zgodu koja se desila na času kada smo vežbali fotografisanje portreta shvatila sam kao profesorov diskretni poziv na igru. Tog dana, imali smo zadatak da na pola sata odemo negde van učionice i fotografišemo nekog od svojih kolega koga smatramo zanimljivim modelom. Svi smo izašli u hodnik i krenuli da razmatramo koga da slikamo i gde. Ja sam odabrala jednu crnkinju sitne građe koja je sedela blizu mene i spremala se da izađem u dvorište sa njom, ali mi je profesor Jeger samo prišao bez najave i pitao da li bih htela da odem sa njim na livadu iza škole kako bi on mene uslikao. Rekao je da želi da učestvuje u vežbanju portreta zajedno sa studentima.

Prema načinu na koji me je zamolio da mu poziram, uz zagonentni i blago pokvareni smešak, zaključila sam da nije potpuno slučajno odabrao mene. Uzvratila sam mu osmeh, klimnula glavom i rekla da možemo da krenemo.

Iza škole nije bilo nikoga kada smo izašli – izgleda da su svi studenti odabrali da se slikaju u prednjem dvorištu. Profesor Jeger me je pitao da stanem u hladovinu ispod jednog niskog drveta i potom krenuo da bira kojim će objektivom da me uslika. Na moje iznenađenje, odabrao je širokougaoni objektiv koji se većinom koristi za pejzaže, a ne portrete. Da bi mogao da me uslika tim objektivom tako da fotografija liči na portret, morao je dosta da mi se približi, što je stvorilo čudnu situaciju.

Dok sam se leđima naslanjala na stablo i nervozno ga pritiskala dlanovima, profesor je stajao na možda dva koraka ispred mene, gledajući čas u moje lice čas u neka podešavanja na foto-aparatu. Bio je sunčan jesenji dan i lepa talasasta kosa mu se svetlucala i blago pomerala na vetru – poželela sam iz sve snage da pružim ruku i prstima prođem kroz nju. Naravno, tako nešto nikako nisam smela da uradim, jer bih verovatno bila izbačena sa Jegerovog časa fotografije, a možda i sa koledža, s obzirom da u Americi nisu dozvoljene nikakve malverzacije između studenata osnovnih studija i zaposlenih. Nisam mogla da procenim da li bi profesor Jeger čuvao tajnu ako bi se nešto desilo među nama, tako da sam morala da se kontrolišem.

Bilo mi je teško da ga gledam direktno u oči dok mi je stajao toliko blizu – još više nego u učionici, osećala sam onu iskrenu sirovu reakciju svog tela koja nije mogla da se zaustavi ili odloži. Bila je to bolna i neprijatna čežnja za fizičkim ispunjenjem koje se neće desiti koliko god se ja mučila. Na racionalnoj ravni, bilo mi je jasno da seks nije nešto vredno previše truda kada se radi o ovakvoj situaciji, ali to mi nije donosilo nimalo olakšanja. Moje telo je već odavno donelo odluku da je ovaj muškarac nešto što mi je potrebno i verovatno nije bilo načina da se predomisli.

Profesor me je zamolio da podignem glavu i pogledam direktno u foto-aparat kako bi uslikao i jedan klasični portret mene. Poslušala sam ga, mada sam se osećala ekstremno ranjivo i ogoljeno. Iako sam u tom periodu imala i dečka sa kojim sam živela i ljubavnika sa kojim sam se tajno viđala otprilike jednom nedeljno, iz sve snage sam želela bilo kakav oblik fizičke intimnosti isključivo sa profesorom Jegerom. Moj dečko i ljubavnik su obojica pali u drugi plan u tom periodu, do te mere da sam se svesno trudila da ih izbegavam i što ređe spavam sa njima.

Nakon što je profesor uslikao nekoliko mojih portreta, vratili smo se u učionicu, gde su nas ostali studenti čekali već neko vreme – verovatno smo se dosta zadržali. Nismo mnogo pričali u toku same foto-sesije ni na putu nazad u školu – mislim da je profesor bio svestan da mi je neprijatno, pa se možda osećao i pomalo krivim. Ja sam posle ove situacije sa slikanjem iza škole odlučila da zauzmem proaktivni stav i potrudim se da saznam što više o profesoru i njegovom privatnom životu i izgradim sa njim makar malo prisniji odnos od regularnih studenata.

Ne znam kako mi je to pošlo za rukom, ali u narednih par meseci sam skupila dovoljno hrabrosti da gotovo uvek poslednja izlazim sa časa fotografije. Pravila bih se da nešto pišem ili čitam dok svi studenti ne bi izašli iz učionice. Tada bismo profesor i ja ostajali sami i to je na neki način postao naš mali ritual – dva puta nedeljno, u praznoj učionici, profesor Jeger bi na nekih 5 minuta prišao mom stolu ili ležerno seo na klupu ispred mene i tada smo vodili kratke ali zabavne razgovore o fotografiji, muzici, planinarenju, psihologiji, putovanjima, pa čak i psihoaktivnim supstancama. Iako sam i dalje osećala užasnu seksualnu tenziju, počinjala sam i da se zaljubljujem u profesorovu ličnost. Jako sam volela da slušam njegove priče, a i odgovarao mi je njegov inteligentno mračni smisao za humor. Pretpostavljam da je i njemu bilo zabavno da priča sa mnom, s obzirom da više nisam bila toliko stidljiva. Ipak, nije bilo nikakve šanse da mu direktno kažem kako se osećam – uostalom, to je sada postalo već toliko očigledno da nije bilo potrebe da se priča o tome. Bila sam mu zahvalna što je spremno prihvatio da igra ovu malu igru – kad god bi se čas fotografije bližio kraju, značajno bi me pogledao pravo u oči, kao da me podseća na to da sada slede naših ”tajnih 5 minuta”.

Prema načinu na koji se ponašao, pretpostavljala sam da nije oženjen i da verovatno nema decu, ali sam želela da to nekako i proverim. Drugi studenti nisu znali gotovo ništa o njemu, tako da sam morala sama da iskopam informacije o profesoru Jegeru. Ispalo je da u Americi i nije toliko teško doći do ličnih podataka o nekoj osobi – na sajtu spokeo.com napravila sam prvo besplatan nalog, a kasnije i premium nalog koji mi je omogućio da vidim bračno stanje osobe čije podatke analiziram. Kao što sam i pretpostavljala, profesor nije bio oženjen, a saznala sam i gde živi i nekoliko puta prošla pored njegove kuće, čisto da bih videla u kakvom ambijentu provodi svoje slobodno vreme. Za razliku od tipičnih američkih kuća, njegovo dvorište je bilo opasano visokim drvećem i žbunjem i nije bilo načina da se zaviri u baštu. Izgleda da je profesoru stalo do privatnosti, što mi se dopalo.

U toku jednog od naših kratkih razgovora na kraju časa, saznala sam da profesor voli džez, pa sam zbog toga ugnjavila svog dečka da odemo na koncert Ravija Koltrejna, sina čuvenog Džona Koltrejna. Koncert se održavao na otvorenom, ispod jednog starog mosta u Olbaniju u Njujorku i nije baš bio nešto sjajno posećen, što mi je odgovaralo jer sam se nadala da ću uspeti da primetim profesora ako bude došao. Želja mi se ostvarila – videla sam ga kako sa nekim prijateljem stoji blizu bine i pomno prati muziku. Potrudila sam se da me primeti i blago mu mahnula, na šta mi je uzvratio prijatnim i toplim osmehom. To je bilo sasvim dovoljno da me usreći, a uz to ni koncert nije bio loš.

Kako je godina odmicala, moja opsesija profesorom se pojačavala, do te mere da sam priznala jednoj koleginici da sam zaljubljena u njega i da više ne znam kako da se postavim. Ona me je posavetovala da mu na kraju školske godine napišem ili email ili tradicionalno pismo i do detalja se ispovedim o svojim osećanjima. Počela sam da ozbiljno razmatram da uradim tako nešto.

Drugi ”mali incident” koji mi se desio na času fotografije odigrao se poslednjeg meseca nastave, kada smo imali jednu neformalnu radionicu i spremali se za finalnu kritiku radova koja se održavala kroz desetak dana. Nas petnaestak studenata i profesor Jeger otišli smo u malu dobro osvetljenu prostoriju sa nekoliko spojenih stolova i svi zaseli na te stolove kako bismo kritikovali fotografije koje smo prethodno odštampali i zakačili na zid. Svi smo sedeli zgurani jedni uz druge pošto je prostorija bila zaista mala, a profesor Jeger je, verovatno krajnje spontano, odlučio da sedne na sto odmah pored mene. Pošto smo se nas dvoje već dosta zbližili zahvaljujući kratkim razgovorima na kraju časova, mislim da mu je bilo naprirodnije da sedne upravo tu.

Moje muke se počele kada sam shvatila da sedimo toliko blizu jedno drugom da nam se noge na trenutke dodiruju. Mogla sam da osetim i njegov parfem – mirisao je blago i sveže, neupadljivo ali opet dovoljno da me potera u sanjarenje koje mi je onemogućavalo da se skoncentrišem na kritiku radova. Nisam mogla da se primirim – ogromni talas seksualne tenzije preplavio me je toliko nemilosrdno da je počelo da mi se vrti u glavi. Razmišljala sam o profesorovoj kući i bašti skrivenoj drvećem i koliko mi je očajnički potrebno da se makar jednom, u najstrožoj tajnosti, iskradem tamo i provedem noć sa njim.

Smatrala sam da bi seks sa njim bio jednako zabavan kao i naši razgovori – razigran, nedorečen, napet ali svejedno ispunjavajući. Nisam nikada bila sa muškarcem iole sličnim profesoru Jegeru, što je samo dodatno hranilo moju radoznalost. Kada se prisetim svojih osećanja prema njemu, ne mogu a da se ne zapitam da li je taj čovek i u jednom trenutku do kraja shvatio koliko sam mu se divila i koliko sam želela da mu se dam. Iako nisam osoba koja bi izašla u susret svakom partnerovom hiru, u ovom slučaju sam mogla da zamislim sebe kao komad sveže gline koji bi dozvolio da bude sabijan i rastezan kako god umetnik odluči. Šta god bi profesor Jeger zatražio od mene, prišla bih tome bez imalo otpora, iz beskrajne zahvalnosti što je uopšte odlučio da stavi svoje ruke na mene.

Postalo mi je nepodnošljivo da sedim kraj njega sa svim tim erotičnim mislima u glavi pa sam otišla do kupatila da se umijem i odlučila da sednem za drugi sto nakon što se vratim. Tako sam i uradila, što je profesor naravno primetio i zabrinuto me pogledao, verovatno se pitajući da li je uradio nešto loše što me je nateralo da se udaljim od njega. Bez obzira na to što sam se premestila, nije mi bilo nimalo lakše i to me je nateralo da uradim nešto što stvarno nisam očekivala od sebe.

Gledajući profesora pravo u oči, krenula sam da iz sve snage pritiskam svoje butine jednu uz drugu, u želji da se dovedem do orgazma tu pred njim i pred svim studentima. Nije me brinulo kako će to da izgleda i da li će iko primetiti šta radim. Morala sam to da uradim upravo na takav način – nikakvo samozadovoljavanje u privatnosti ne bi pomoglo. Pošto sam mentalno bila toliko uzbuđena da sam već ludela od nakupljene tenzije, nije mi trebalo previše fizičke stimulacije da me pogura do orgazma. Telo mi je bilo osetljivo i burno je reagovalo na svako pa i najmanje stezanje karličnih mišića – osetila sam kako se sprema vrlo jak orgazam i u poslednjem trenutku opustila mišiće, sklopila oči i pognula glavu.

Bilo je to kao da mi je neko dao jak anestetik i gurnuo me sa vrha stepeništa – činilo mi se da se preturam preko glave na putu nizbrdo, ali na jedan krajnje udoban način. Kada se taj improvizovani pad završio, osetila sam se rasterećeno, zdravije i manje očajno. I dalje mi nije bilo neprijatno što se ovo desilo – kada sam ponovo otvorila oči, primetila sam da me profesor zbunjeno gleda, ali sam bila poprilično ubeđena da neće ništa prokomentarisati. Kada se čas završio, prva sam napustila učionicu kako bih izbegla da me on bilo šta pita.

Te iste večeri, na svoje veliko iznenađenje, primila sam email od profesora Jegera.

U emailu je stajala samo jedna jedina rečenica – ”Jesi li ok?”

Jedina stvar zbog koje se kajem kada se prisetim svoje fantazije o profesoru Jegeru bio je moj odgovor na taj email.

To je bila savršena prilika da mu kažem kako se osećam a možda i priznam šta mi se desilo na času kritike radova, ali nisam imala hrabrosti da to uradim. Blenula sam u monitor uplašeno i ukočeno, iščitavajući to profesorovo jednostavno pitanje do u nedogled. Krenula sam da mu pišem dug i iskren odgovor, ali sam ga ipak obrisala.

”Budaletino jedna napaljena, ne želiš da budeš izbačena iz škole na samom kraju godine, zar ne?” – pretila sam sebi.

Na kraju sam profesoru odgovorila da mi je pozlilo na njegovom času i da mi se vrtelo u glavi zbog nekih lekova, ali da nije u pitanju ništa strašno i da ću sigurno biti u redu sledeće nedelje.

Na poslednjem času fotografije smo se spremali za studentsku izložbu i uramljivali svoje radove. Kao i obično, profesor Jeger je bio dobro raspoložen i šetao se od klupe do klupe, pomažući nam da pravilno uramimo radove. Meni je prišao poslednji, pohvalio neki apstraktni rad koji sam odabrala za izložbu i rekao mi da smatra da bi trebalo da pokušam da se upišem na master studije fotografije. ”Razmisli o tehnološkom Ročester institutu”, rekao mi je.”Ja sam tamo studirao i mislim da mogu da ti pomognem da se ubaciš na neki od njihovih master programa.”

Tek nakon što sam zvanično diplomirala i dobila pismo preporuke za master studije, odlučila sam da samoinicijativno napišem email profesoru Jegeru. Nažalost, ni tada nisam smogla dovoljno snage da budem potpuno otvorena prema njemu, verovatno iz straha od odbijanja. Iako mi je delovalo da sam mu bila interesantnija od ostalih studenata, zaista više nisam bila sigurna u to. U emailu sam mu napisala da su mi njegovi časovi fotografije bili najzabavnije fakultetsko iskustvo u Americi i da mi je on bio omiljeni predavač. Nadala sam se da će me pozvati na piće, pošto ja njega nikako nisam mogla direktno da pozovem na dejt.

Prema njegovom odgovoru sam zaključila da neću moći da dobijem to čemu se nadam – bez obzira na to što je i on meni rekao da sam mu bila najzanimljiviji student u razredu, nije me pozvao na piće, već na svoju izložbu koja se održavala u letnjem periodu, negde nakon mog rođendana u avgustu. Nisam bila sigurna hoću li tada uopšte biti u Americi, pa sam mu se samo zahvalila i rekla da ću mu se javiti ako budem mogla da dođem. Tada sam se već pomirila sa činjenicom da neću uspeti da imam ikakvu avanturu sa profesorom Jegerom.

Nekih mesec dana nakon završetka fakulteta, otišla sam na kafu sa profesorkom grafičkog dizajna, pošto sam sa njom imala jako dobar odnos a i razlika u godinama između nas dve nije bila preterana. Odlučila sam da njoj ispričam apsolutno sve vezano za profesora Jegera i čujem šta ona misli o tome.

”Mogla si da ostvariš to što si naumila da si bila malo hrabrija”, rekla mi je Kira.”Ti to nisi mogla da znaš jer se njih dvoje ne pojavljuju zajedno ovde na fakultetu, ali Jeger je u vezi upravo sa jednom od svojih bivših učenica. Ona je sada u ranim tridesetim i bila je njegov internacionalni student, baš kao i ti. Čini mi se da je poreklom iz Čilea. Nisam sigurna koliko je ozbiljna njihova veza, ali po onome što si mi ispričala, mislim da si mogla da se nekako ubaciš između njih. Ne u smislu da im uništiš vezu, ali na jednu noć sigurno, ako je to sve što si želela. Nema šanse da bi Jeger odbio takvu priliku. Ja ga ipak poznajem bolje nego ti – trebalo je prosto da mu kažeš šta želiš, najdirektnije moguće. Šteta što nisi ranije pričala sa mnom o ovome”, rekla je na kraju Kira uz tužni smešak.

Nisam sigurna da li je profesorka bila u pravu, ali je tada već bilo prekasno da bilo šta učinim. Bila sam ljubomorna na Jegerovu bivšu učenicu iako je nikad nisam upoznala. Uporno sam kopala po Fejsbuku tražeći njihove zajedničke slike, no nisam uspela da nađem gotovo ništa – po svoj prilici, bili su vrlo diskretan par.

Možda zahvaljujući pismu preporuke koje mi je napisao Jeger, bila sam primljena na master studije fotografije u Ročesteru, ali nisam dobila dovoljno visoku stipendiju da bih mogla da platim sve troškove preseljenja i školarine. Zbog toga sam na kraju i napustila Ameriku – radila sam kao asistent u jednom foto-studiju sve dok mi nije istekla viza negde polovinom 2015. godine.

Na profesora Jegera sam maltene i zaboravila sve do početka 2019. godine kada je on odlučio da otvori Instagram – sa čuđenjem sam primetila da sam jedna od prvih osoba koje je zapratio. Jako mi je prijalo to što me se setio posle četiri godine iako se u međuvremenu nismo ni jednom čuli. Prva slika koju mi je lajkovao na Instagramu bio je neki lažni profil sa Tindera koji sam uslikala telefonom jer mi se dopao – radilo se o nekom hipi dedi koji se predstavlja kao LSD diler. Videvši da se Jegeru dopala ta slika, prisetila sam se svega – fotografisanja iza škole u Olbaniju, naših razgovora o psihodeličnim supstancama i moje nezasite želje da spavam sa njim.

Posle svega, mogu samo da kažem da je profesor Jeger i dalje moj omiljeni muškarac koga nisam mogla da imam. Nažalost, tek bih sada, u svojim tridesetim, mogla potpuno besramno da mu kažem šta želim od njega, ali ne verujem da ćemo se ikada ponovo sresti.


Do sledećeg posta,
vaša J.

Izvori slika:

Slike navedene po redosledu pojavljivanja na strani:

1. Daniela Yohannes, ”When The Splendor Raptures”
Ostale slike su ilustracije umetnice Angie Wang – možete ih pogledati u njenom portfoliju.

2 Comments

    • Jasenka_G

      Možda bih to i uradila, ali pošto je Amerikanac, nije mi palo na pamet da mu šaljem blog na srpskom. Ta priča me više ne muči pa sam je nekako već i zaboravila.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *