Priče

Sjaj & Beda Otvorenih Veza

I dalje ne znam koji mi je od sledeća dva scenarija strašniji – biti u klasičnoj monogamnoj vezi koja podrazumeva apsolutnu vernost ili živeti u vrtoglavoj poliamoriji bez granica koja ne nudi gotovo nikakvu emocionalnu sigurnost. Volela bih kada bi postojao funkcionalan ”srednji put” između pomenuta dva ekstrema.

Vrlo jasno se sećam jedne tužne večeri pre desetak godina kada sam otkrila da moj tadašnji dečko, u koga sam u tom periodu bila ludo zaljubljena, kasno noću ćaska preko Skajpa sa drugim ženama. Možda zato što sam tada bila vrlo mlada i odlučila da se preselim na drugi kontinent zbog pomenutog dečka, ovaj incident me je toliko pogodio da sam dobila fizičke simptome slomljenog srca. Počela sam da imam nagle oštre bolove u grudima i gušim se čim bih se prisetila činjenice da ja svom dečku nisam dovoljna. Bila sam užasno povređena i ono što je usledilo je bila neproporcionalno velika osveta sa moje strane koja se razvukla na nekoliko godina vrlo prljavog promiskuitetnog života. Ono što je moj dečko ”zgrešio” je na kraju postala nebitna sitnica u odnosu na uragan razvrata u koji sam odlučila da se bacim kako iz osvete tako i iz autodestrukcije.

Tek sada u svojim ranim tridesetim počela sam da shvatam koliko ti kasnonoćni razgovori sa drugim ljudima, flert i pokoja avantura možda i ne moraju da predstavljaju kraj sveta. Štaviše, trenutno mi je teško da zamislim svoj život bez takvih izleta mada i dalje nisam uspela da se potpuno rešim osećaja krivice. Da li je ikako moguće usrećiti i sebe i svog partnera i svog ljubavnika i izvesti pažljiv hod po žici tako da niko ne padne u provaliju ljubomore i frustracije?

Iako mi se čini da bi tako nešto trebalo da bude ostvarivo između troje (ili više) odraslih i odgovornih ljudi kojima je stalo da obogate svoj ljubavni život, ispada da to baš i nije tako jednostavno. Glavni razlog je to što motivi zbog kojih su ljudi ušli u otvoreni odnos imaju tendenciju da se promene vremenom – ono što je bila bezazlena želja za povremenom zabavom može da evoluira u konstantnu glad za nečim novim i intenzivnijim od prethodno doživljenog. Isto tako, otvorena veza može da bude dobro zamaskirana tranzicija u novu monogamnu vezu, što predstavlja pokvaren način da se jedan partner izbaci iz igre i zameni drugim. Zbog ova dva moguća ružna ishoda, potpuno shvatam zašto je mnogim ljudima ideja otvorene veze krajnje odbojna.

Monogamija, sa druge strane, ima lošu stranu koja je možda prihvatljivija jer smo naučili da je zanemarimo, ali takođe ume da zaboli. Rekla bih da je glavni problem monogamnih veza nerešiv i da ne zavisi toliko od kompatibilnosti sa partnerom – čak i u slučaju funkcionalne i srećne veze, nakon što se romantična zaljubljenost pretvori u stabilno dugogodišnje partnerstvo, želja za nekakvom ljubavnom avanturom se javlja u većoj ili manjoj meri, u zavisnosti od temperamenta osobe. Mislim da dugotrajna rutina kod mnogih ljudi donosi neki vid čežnje za avanturom, a pošto u klasičnoj monogamiji nema slobode, nema ni avantura ako izuzmemo prevare koje su jednako ružne kao i pomenuti loši ishodi otvorenih veza.

Kada se sve ovo uzme u obzir, možda bi postavljanje nekih pravila od samog početka veze bio najbolji pristup. Skoro sam sa svojim dečkom pričala o tome i on smatra da bi avanture trebalo ograničiti na one-night stand varijante i tako saseći u korenu mogućnost da se odnos sa trećom osobom razvije u nešto što bi moglo da naškodi primarnoj vezi. Mislim da to i jeste najpraktičnije rešenje – možda previše strogo za moj ženski um jer mi je seks van zanimljivog konteksta kao neki jadan kolač koji nije ispečen do kraja, ali pretpostavljam da je u ovom slučaju kompromis jedina opcija. One-night standove većinom posmatram kao sterilne varijante bez emocionalne investiranosti, mada neću poreći činjenicu da je u retkim situacijama moguće napraviti nešto intrigantno i u uskom okviru samo jedne noći, tako da se glad za avanturom potpuno zadovolji na neko vreme.

Druga varijanta otvorene veze (koja se meni više sviđa mada je teža za održavanje) uključuje odnos koji se sastoji iz primarne veze i ”friends with benefits” statusa sa trećom osobom. Sa tako nečim imam najviše iskustva, pošto je ženama uglavnom bitno da donekle upoznaju osobu pre no što se upuste u bilo koji oblik fizičke intimnosti. Uvek mi se dopadala ideja blago prljavog prijateljstva koje je začinjeno seksualnom tenzijom, ali ne dovoljno jakom da pokrene zaljubljenost i želju da se sa pomenutom osobom stupi u klasični partnerski odnos. U najboljem slučaju, ovakvi ”aranžmani” traju neko vreme (do godinu dana prema mom iskustvu) i završavaju se tako što primarna veza ostaje primarna a friends with benefits postaju samo friends zato što se seksualna tenzija iscrpla ali se prijateljstvo kao zdravi skelet takvog odnosa očuvalo. U najgorem slučaju, ovaj scenario ima potencijal da se završi velikom kuknjavom i raskidom i primarne i sekundarne veze – nisam lično bila u takvoj situaciji, ali ljudi sa kojima sam se svojevremeno družila jesu.

Treća varijanta je nešto o čemu najviše maštam dok slušam playlistu iz 60ih i 70ih, ali shvatam da je teško ostvariva ili nemoguća pošto ne mogu da se vratim u hipi godine koliko god to želela. Oduševljava me ideja krajnje slobodnog odnosa sa dvojicom muškaraca u kome ne moram da biram ko je primarni partner i mogu sebi da dopustim da jednako volim i jednako se dajem obojici, bez ikakve brige o tome da li će neko biti povređen. Koliko god tako nešto zvučalo kao utopija, ne mogu a da ne poželim da živim u takvim uslovima makar nekoliko nedelja – to zamišljam kao predivni produženi odmor posvećen isključivo ljubavi i seksu i lišen svih žalosnih gluposti koje nastaju zbog posesivnosti i ljubomore koje su toliko duboko u glavama većine ljudi. Ako ništa drugo, drago mi je što imam bogatu i živu maštu koja mi dopušta da zamislim do najsitnijih detalja kako bi izgledali muškarci sa kojima bih otišla u takvu avanturu i na koji način bismo provodili vreme zajedno. Ne smatram da je tragedija ako se tako nešto nikada ne bude desilo pošto me i samo maštanje dosta usrećuje, ali i dalje mislim da bi bilo zdravo po moju psihu kada bih u nekom trenutku naišla na dvojicu muškaraca na koje bih mogla da izručim svu svoju nakupljenu želju za toplim i bezbrižnim ljubavnim trouglom.

Bez obzira na moja maštanja o hipi scenarijima i određenu naklonost prema friends with benefits opciji, ipak se slažem sa svojim dečkom da su avanture za jednu noć najsigurniji oblik hoda po žici i da su njihove posledice najmanje pogubne. Kad god se ljudskim osećanjima da dovoljno slobode i vremena da se neometano razvijaju, mogu da se dese poprilično neočekivane i strašne stvari za koje niko nije spreman. Ako bih morala da dam savet nekakvom mladom paru koji razmatra da svoju monogamnu vezu pretvori u otvorenu, definitivno bih preporučila one-night stand eksperiment kao početni test. Tek ako to prođe bez velike drame, ima smisla upuštati se u kompleksnije odnose sa sekundarnim partnerima.

Pretpostavljam da bi mi život bio jednostavniji kada bih mogla da se zadovoljnim monogamijom i njenim nedostacima, ali mislim da to i dalje nije moguće. Sličnu stvar mogu da kažem i za svoje eksperimente sa psihodelicima – bez obzira na haos koji su neke supstance donele u moj život, smatram da magičnu mešavinu užasa, zadovoljstva, dubokog mira i ludila zaista vredi proživljavati s vremena na vreme. Rekla bih da je petljanje sa psihodelicima gubljenje intelektualne nevinosti – uranjanje u prethodno nezamislivo ludilo čija vrata nakon prvog iskustva ostaju blago otvorena za ceo život. Slično tome, održavanje intimne veze sa par ljudi paralelno je gubljenje emocionalne nevinosti – iako su određeni bol i strah prisutni, tu je takođe i oslobađajuće zadovoljstvo koje ruši emocionalna ograničenja monogamije. Kada se ova ograničenja poruše, ostaje zbunjujući osećaj dobitka i gubitka u isto vreme – baš kao i u psihodeličnom iskustvu.

Priznajem da mi se ponekad dešava da poželim da vratim vreme i svoju intelektualnu i emocionalnu nevinost, uglavnom zbog straha od nezaustavljivog haosa i zbog potrebe da se donekle držim socijalnih normi kako ne bih završila potpuno odbačena od strane ljudi do kojih mi je stalo. Ipak, s obzirom na to da sada u tridesetim relativno dobro poznajem svoj razum i osećanja, svesna sam da se plašim dosade i čvrstih pravila malo više od ludila i od samoće.


Do sledećeg posta,
vaša J.

Izvori slika:

Sve ilustracije je osmislila umetnica Maria Corte – možete ih pogledati u njenom portfoliju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *