Priče

Letovanje Na Krfu

Verovali ili ne, ove godine sam prvi put bila na letovanju u Grčkoj. Uvek sam birala neke druge opcije, pa sam valjda konačno shvatila da nije u redu da budem toliki anti-patriota i redovno izbegavam staru dobru Grčku, klasičnu letnju destinaciju prosečnog Srbina.

Sećam se da je u Grčku trebalo da odem povodom maturske ekskurzije u srednjoj školi, ali pošto sam te godine napravila jednu od svojih najvećih tinejdž idiotarija, roditelji su me kaznili i zabranili mi da odem na matursku ekskurziju. Neću sada da prepričavam detalje ovog incidenta, ali ukratko radilo se o tome da sam napravila jezivi taksi račun od nekih 13 hiljada dinara jer sam pitala regularni beogradski taksi da me vozi kući do Vršca. Šta da vam kažem – bila sam jedan jako gadan tinejdžer.

Počevši od nesuđene maturske ekskurzije pa sve do ove godine, na neki način sam zaboravila da Grčka postoji – prvo zbog školovanja u Americi a kasnije zbog društva iz Hrvatske i letovanja u Istri. Moj dečko i ja smo odabrali da odemo na Krf pošto nam se išlo na nekakvo ostrvo, a s obzirom da je Krf relativno veliki delovao je kao dobar izbor. Po običaju, odseli smo u simpatičnom mediteranski uređenom stančiću koji smo našli na Airbnb-ju. Stan je bio na lepoj lokaciji u okviru starog grada u Krfu, a vlasnik je bio pričljivi Grk koji nam je do detalja objasnio mapu celog ostrva i gde bismo sve mogli da odemo lokalnim autobusima. Ako ste i vi jadnici koji nemaju vozačku dozvolu kao nas dvoje, znajte da je Krf odlično povezan autobuskim linijama – možete da stignete do maltene bilo kog dela ostrva autobusima koji saobraćaju na otprilike svakih sat vremena. E sad, pošto su Grci balkanske duše kao i mi, prevoz nije baš potpuno pouzdan – dešava se da kasni ili da vozač ignoriše putnike na stanici ako ih po njegovoj proceni nema dovoljno. Ništa strašno ako mene pitate – život u Srbiji nas je valjda sve očeličio na takve oblike ponašanja.

Što se tiče samog Krfa kao grada, svakome ko dolazi na ostrvo bih preporučila da nađe smeštaj upravo u glavnom gradu a ne u nekom manjem mestu, jer je stari grad prelep zahvaljujući velikom i komplikovanom lavirintu uskih uličica. Svakog dana nam se dešavalo da nabasamo na neki novi trg, kafić ili restoran upravo zbog tog zbunjujućeg ali privlačnog plana grada. Ništa lepše nego biti iznova i iznova iznenađen izranjanjem nečeg naizgled skrivenog! Takođe, ako volite mačke Krf će vas oduševiti – ne sećam se da sam skoro u nekom gradu videla toliko mačaka na ulicama. Uz to, većina njih je dopuštala da ih se pomazi.

Mačke su mi se dopale više od ljudi – nisam se okrenula ni za jednim Grkom! Prema mom mišljenju i ukusu, situacija u Grčkoj je slična Srbiji što se tiče lepote ljudi – žene su zgodnije od muškaraca i imaju sofisticiranija lica. Jedini čovek koga sam ozbiljnije odmerila na plaži bio je neki Nemac ili Holanđanin koji je poneo sa sobom mini solarne panele kako bi punio baterije od laptopa i telefona i lepo ih poređao pored svog peškira. Čim sam videla njegovu gustu plavu kosu i inteligentno koščato lice, setila sam se Amsterdama i obuzela me je velika nostalgija.

Kad već pričamo o nacionalnostima, moram da spomenem da smo na Krfu nabasali i na najstrašniju moguću američku glupaču. Neću preterati ako kažem da je ta žena bila najneinteligentnije stvorenje koje sam ikada srela – toliko zastrašujuće glupo i isprazno da mi je u toku razgovora sa njom bilo iskreno neprijatno i sve vreme sam blenula ili u pod ili u nekom neodređenom pravcu, trudeći se da prikrijem konstantni šok koji je u meni proizvodila svaka njena rečenica. Pomenuta Amerikanka nas je pozvala da sednemo u restoran sa njom jer nas je videla kako prolazimo ulicom i valjda je poželela da joj pravimo društvo. Dopao mi se njen gest (treba imati hrabrosti za tako nešto), ali se moja radost raspršila čim smo seli za sto i upoznali se sa njom.

Posle nekih desetak minuta shvatila sam da njen tok misli jako čudno funkcioniše u smislu da se rečenice ne povezuju kako treba i da ne postoji gotovo nikakva uzročno-posledična veza između stavki u njenom izlaganju. Razgovor sa njom nije vodio apsolutno nikuda i pored naših pokušaja da ga malo usmerimo. U jednom trenutku je Aleksis (tako se zvala ako me sećanje dobro služi) izvadila iz svoje tašne vatreno crveni brushalter i ponosno nam ga pokazala, valjda očekujući da ćemo da joj udelimo kompliment za izbor i stil. Da moj dečko nije bio prisutan, pretpostavljam da bih našla nekakav način na pobegnem, ali pošto je on tolerantniji nego ja, ostali smo sa Aleksis sve do kraja ručka. Na kraju smo je dopratili do njenog iznajmljenog stana koji nije umela da otključa sama (pitala je nas da joj pomognemo) ili zato što se napila ili zato što je htela da nas nekako uvuče unutra u nadi da ćemo hteti seks sa njom. Kada smo je se konačno otarasili, shvatila sam da bih bila intelektualno uvređena kada bih imala bilo kakvu fizičku intimnost sa Aleksis. Moj dečko kaže da ja to tako posmatram samo zato što sam žena – možda je u pravu.

Za vreme ovog letovanja sam došla do zaključka da smo Antonio i ja postali razmaženi što se tiče hrane i prosečni restorani su nam sada dosadni. Nismo snobovi u smislu da ćemo otići u najskuplji restoran jer smatramo da je to bacanje pare (plus se meni lično veliki hedonizam pomalo gadi), ali isto tako teško da ćemo biti oduševljeni prosečnom uslugom. Svi restorani u koje smo otišli na Krfu bili su manje-više u redu, ali ne bih mogla da izdvojim ništa za pamćenje. Inače, masline su svugde odlične i one će mi najviše nedostajati! Takođe, iskopali smo i jednu simpatičnu zanatsku radnjicu slatkiša koja pravi divne kuglice od bademove paste uvaljane u mlevene pistaće.

Ako bih morala da izdvojim jedan restoran, to bi bio Salto koji se nalazi se blizu luke u Krfu. Jelovnik im je moderan (miks različitih mediteranskih kuhinja) a porcije male, što mi je odgovoralo. Imaju i bogat izbor vina, pa zbog toga nije loše svratiti u ovaj restoran i čisto na čašu vina – verovatno ćete uz vino dobiti gratis porciju lokalnih kozjih ili ovčijih sireva.

Moram da priznam da su me plaže na Krfu pomalo razočarale u odnosu na hrvatske plaže na koje sam navikla. Rekla bih da su plaže u Istri bolje održavane od onih na Krfu a čini mi se i da je priroda u Istri donekle lepša i raznovrsnija. Krf ima malu gradsku plažu koja nije naročito zanimljiva pa u svakom slučaju treba obići celo ostrvo i pronaći manje popularne plaže do kojih se teško dolazi.

Za početak, savetovala bih vam da izbegavate 2 najkomercijalnije plaže u selu Paleokastritsa prosto jer su prljave. Ne znam kakve su ove plaže bile ranijih godina (pretpostavljam čistije), ali Paleokastritsa i njena okolina su bile prepune đubreta ovog leta. Srećom, sve ostale plaže koje smo obišli bile su u mnogo boljem stanju.

Liapades plaža u neposrednoj blizini Paleokastritse će se svideti svima koji vole uvale – do ove stenovite plaže dolazi se strmim stepeništem a voda je odmah duboka i hladna, tako da nema porodica sa malom decom i plutajućih gumenih igračaka. Rekla bih da je ovo odlična opcija za ljude koji vole mir i tišinu.

Nešto južnije od Liapadesa nalazi se mesto Pelekas koje ima dugačku peščanu plažu (Kontogialos) u kombinaciji sa krupnim stenama. Ova plaža mi se takođe dopala jer je bila prostrana i čista, a monumentalne stene su bile zabavne za penjanje. Tog dana kada smo obišli ovu plažu bilo je vetrovito pa smo uživali u talasima – ništa lepše od plivanja po blago uzburkanom moru!

Niz malih plaža koje se nalaze blizu mesta Benitses na istočnoj obali Krfa isto vredi posetiti jer je lako pronaći mesto u hladu zahvaljujući drveću i visokom žbunju, a obala se sastoji većinom od šljunka pa je relativno lako ući u vodu. Ovakve male plaže se nastavljaju duž obale između Benitsesa i Krfa – na svakih pola kilometra postoji stepenište kraj puta koje se spušta do plaže skrivene u grmlju i drveću. Nisam istražila sve one mini plaže, ali sam ih osmotrila dok sam se vozila autobusom – delovale su mi romantično, idealno za parove koji bi hteli da imaju neku verziju besplatne privatne plaže.

Naša omiljena plaža na Krfu (Halikounas) je na jugozapadnoj obali ostrva, iza jezera Korission. Ovo jezero je nekada bilo močvara poznata po epidemiji malarije, pa je lokalno stanovništvo odlučilo da spoji močvaru sa morem kako bi slana voda istrebila komarce. Zahvaljujući tom poduhvatu, jezero je do dan danas ostalo spojeno sa morem, a da bi se došlo do skrivenog dela Halikounas plaže treba preveslati jezero, koje inače uopšte nije malo – trebalo nam je oko pola sata da malim čamcem na vesla (koji nam je pozajmio lokalni restoran Bioporos) nekako dođemo do druge obale. Kada smo stigli do pola jezera već je krenula da me hvata panika jer su me bolele ruke od veslanja. Nisam htela da odustanem jer po prirodi nisam pizda, pa smo nekako nastavili da veslamo do druge obale i onda se kroz žbunje probili do plaže koja nas je oduševila – bila je široka, neravnog tla prepunog nekih čudnih sasušenih biljaka pokrivenih peskom, a u plićaku su bile prelepe krupne stene. Ljudi gotovo uopšte nije bilo – sećam se samo jednog dede u beloj lanenoj košulji i belim pantalonama, koji je izgledao kao starešina plaže, i nekih gej nudista.

Na ovu plažu bih volela da se vratim jednog dana – pamtiću je po mučnoj proceduri da se stigne do nje i potom bajkovitoj atmosferi koja je nastupila kao nagrada za uložen trud.

Inače, bilo nam je lakše da veslamo na putu nazad ali mi se zato desila mala nezgoda dok smo šetali kroz farmu restorana Bioporos nakon što smo vratili čamac – lupila me je stuja iz eletkrične ograde kojom je bio ograđen neki konj. Šta da radim kad moram sve da diram, imala ja 3 ili 33 godine.

Rekla bih da je nedelju dana sasvim dovoljno da se obiđe Krf i posete njegove najzanimljivije plaže. Iako i dalje smatram hrvatsko primorje lepšim, svakako mi je drago što smo promenili svoju standardnu letnju rutu. Što se tiče narednih letovanja, imamo u planu Tajland, Izrael i Tursku, tako da očekujte još morskih putopisa uskoro!


Do sledećeg posta,
vaša J.

Izvori slika:

Sve slike su iz privatne arhive.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *