Priče

Saša Šulgin O DMT-u

Doktor Saša Šulgin i njegova supruga Ana napisali su tokom devedesetih dva priručnika pod imenom TiHKAL (Tryptamines I Have Known And Loved) i PiHKAL ( Phenethylamines I Have Known And Loved). Ovo su dve mini enciklopedije psihodeličnih supstanci koje uključuju kako objektivne činjenice tako i subjektivne opise iskustava samih autora.

Dok sam čitala deo TiHKAL-a posvećen DMT-u i 5-MeO-DMT-u, počela sam da se pitam do koje mere su psihodelična iskustva individualna a do koje mere slede određeni patern koji ne zavisi od ličnosti pojednica već isključivo od načina na koji funkcioniše ljudski mozak. Moj zaključak nakon svega što sam pročitala do sada na temu DMT-a je da su najdublja iskustva, ono što Šulgin naziva ”peak experiences”, po prirodi vrlo slična i nisu toliko određena našom ličnošću. Ono što naša ličnost određuje jeste način na koji ćemo se mi poneti prema takvom često zastrašujućem iskustvu  – da li će ono biti shvaćeno kao najveća milost, odgovor na sva pitanja, apsolutni teror ili najveća ekstaza, itekako varira. Ipak, i pored svih tih varijacija, izgleda da je strah ono što se najsnažnije vezuje za DMT i uopšteno jače triptamine. Šulgin recimo ne svrstava psilocibin u jače triptamine i prema njegovoj skali ocenjivanja potentnosti psihodelika, psilocibin ne donosi granična iskustva čak ni u jačim dozama, sa čime se Mekena verovatno ne bi složio. Ja tu nemam šta da dodam jer nisam nikada uzela veliku količinu pečuraka (preko 5g).

Još jedan od razloga zašto se divim Šulginu je njegova sposobnost da u vrlo malo reči opiše nešto sa čime sam se ja mučila satima. Kada čitam njegov opis iskustva sa 100mg slobodne baze DMT-a (najveća doza koju je uzeo radi analize), tačno znam o čemu priča jer je mesto na kome je završio potpuno isto onome gde sam i sama bila bačena. Mislim da mi je čak i bilo lakše nakon što sam pročitala njegov opis, znajući da taj egzistencijalni užas kroz koji sam prošla nije nešto samo moje, dakle verovatno nije rezultat nekakih mojih ličnih problema.

Citiram Šulgina:

(with 100 mg, smoked) “As I exhaled I became terribly afraid, my heart very rapid and strong, palms sweating. A terrible sense of dread and doom filled me — I knew what was happening, I knew I couldn’t stop it, but it was so devastating; I was being destroyed — all that was familiar, all reference points, all identity — all viciously shattered in a few seconds. I couldn’t even mourn the loss — there was no one left to do the mourning. Up, up, out, out, eyes closed, I am at the speed of light, expanding, expanding, expanding, faster and faster until I have become so large that I no longer exist — my speed is so great that everything has come to a stop — here I gaze upon the entire universe.”

Isto tako, oduševljena sam njegovim opisom najjače doze 5-MeO-DMT-a koju je uzeo i ocenio jednim od najintenzivnijih iskustava u svom životu.

(with 25 mg, smoked) “I placed 25 mg of 5-methoxy-DMT in a stainless steel one-quarter teaspoon and vaporized it over a cigarette lighter collecting the smoke in an upside-down funnel. All smoke was inhaled; the taste was mild — none of the plastic taste of DMT. About 10 seconds or so after inhaling the last of the smoke, it began with a fast-rising sense of excitement and wonder, with an undertone of “Now you’ve done it,” but dominated by a sense of, “WOW, This Is IT!”. There was a tremendous sense of speed and acceleration. In perhaps 10 more seconds these feelings built to an intensity I had never experienced before. The entire universe imploded through my consciousness.  I beheld every thought that was going on everywhere in the universe and all possible realities while I was wracked out with this horrible ruthless love. It scared the hell out of me. I’ve never been hit this hard since then. A definite ++++ (peak experience). It’s as if the mind is capable of experiencing a very large number of objects, situations and feelings, but normally perceives them only one at a time. I felt that my mind was perceiving them all at once. There was no distance, no possibility of examining the experience. This was simply the most intense experience possible; a singularity, a white-out (as opposed to a black out), I have little memory of the state itself. I have no memory, for example, of whether my eyes were opened or closed. After some seconds or minutes , it started to fade and came to resemble a merely intense psychedelic state. Here I had the feeling, a visualization of being part of the universe of beings, all active in our daily, interwoven tasks, still moving at an incredible rate, and with a longing for a single group / organism awareness and transcendence. In a few more minutes it faded to an alert state with an additional sense of awe and wonder, relief, and a strong feeling of gratitude toward the universe in general, for the experience.”

Htela bih da kažem par stvari o ovoj rečenici, koja verovatno najbolje sumira ono što je zapravo najstrašnije ali i najfascinantnije kod DMT-a:  There was no distance, no possibility of examining the experience. This was simply the most intense experience possible; a singularity, a white-out (as opposed to a black out).

Smatram da je uništenje dualiteta između samog iskustva i osobe koja doživljala to iskustvo možda najviše odgovorno za užasni strah. Šulgin je to sjajno opisao – više ne postoji nikakva distanca prema iskustvu. Sve se dešava istovremeno i zauvek. Svaki mogući scenario svakog mogućeg sveta u svakom mogućem vremenu. Strašno. Ne poznajem dobro kvantnu fiziku ali se sećam da su se i neke njihove teorije, barem sa filozofske strane, dotakle takvih ideja o svetovima.

Nakon što sam preživela svoju epizodu sa ajahuaskom, sada u svakom svesnom trenutku osećam kolika je ustvari velika distanca između posmatrača i onoga što se posmatra u svakodnevnom životu. Nekako sam i postala i zahvalna za tu distancu, taj veliki nevidljivi zid u našem umu koji nas čuva od upadanja u iskustvo singulariteta, sem u retkim prilikama.

Moj zaključak je da je pomenuti singularitet verovatno najdalja tačka do koje nas psihodelici mogu katapultirati, bazirano na raznim tekstovima koje sam pročitala, a pogotovo Šulginu. Sa te strane sam i zahvalna što mi je bilo dato da doživim nešto toliko strašno prilikom druge večeri ajahuaska ceremonije.

Šulgin je svojevremeno izjavio, kao zajednički zaključak vezan za DMT i 5-MeO-DMT, da ove supstance predstavljaju nešto čega se konstanto plašio uprkos svim iskustvima koja je imao sa njima jer nose nešto nemerljivo, divlje i ne mogu se nikako kontrolisati. Ako budete čitali TiHKAL, kako ja ne bih sada citirala sve, videćete epizode kada Šulgin takođe piše o potrebi da se vrati u stanje pre rođenja, da ponovo bude fetus u materici svoje majke, jer je strah koji DMT može da proizvede toliko sveobuhvatan da je u stanju da natera čoveka da u panici trči nazad i nazad, želeći da zaboravi sve i vrati se u stanje kognitivne nevinosti, dakle apsolutnog neznanja.

Dok vam ovo pišem, itekako sam svesna paketića koji mi stoji u ormaru i sadrži miks DMT-a i 5-MeO-DMT-a, ali je veliko pitanje kada ću se usuditi da to ponovo uzmem. Plašim se. Jasno mi je da ljudi opisuju singularitet i kao nekakvu divlju ogromnu ljubav (možda počinjem to da shvatam polako nakon što se moja inicijalna trauma slegla), ali zaista, radi se o nekim jako jako strašnim graničnim iskustvima. Mislim da se sama definicija straha menja nakon što se čovek suoči sa ovakvim stvarima.

Ovih dana sam srećna što sam običan čovek sa običnim stanjem svesti. Videćemo kada ću ponovo poželeti nešto više od toga.

 
Do sledećeg posta,
vaša J.

Izvori slika:

Slike navedene po redosledu pojavljivanja na strani:

1. Sasha Shulgin by Thor Swift Photography
2. Pihkal & Tihkal on eveniment.online

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *