Priče

O Depresiji

Izbegavala sam da pišem o depresiji dosta dugo, i to iz vrlo prostog razloga. Kada sam depresivna nisam sposobna da pišem, a kada sam dobre volje poslednja stvar kojom želim da se bavim je analiziranje sopstvene depresije. Ipak, mislim da je došlo vreme da stisnem zube i nateram se da napišem ovu priču.

Kao što ste možda primetili (ako čitate ovaj blog), nisam već dugo objavila nijedan novi tekst upravo zato što mi je depresija ponovo sela za vrat. I dalje mi se čini da nakon iskustva sa ajahuaskom moja depresija više neće dostići istu suicidalnu fazu sa kojom sam se suočavala u svojim ranim i srednjim dvadesetim, ali verovatno je još uvek prerano da donosim takve zaključke.

Poslednjih pola godine je, čini mi se, bio najduži interval u mom životu (počevši od kasne srednje škole) koji sam provela bez ijedne misli o samoubistvu. Ovo je bio ogroman napredak za mene, s obzirom da sam u ozbiljnijim fazama depresije razmatrala da se ubijem i po nekoliko puta nedeljno, a u blažim fazama otprilike jednom na svakih par nedelja. Iz sadašnje perspektive, smatram tužnom činjenicu da sam previše vremena u svojim dvadesetim provela razmišljajući o tome postoji li ikakav način da se ubijem i pritom uspem da nekako opravdam taj čin u poruci koju bih ostavila svojim roditeljima. Za druge ljude me nije naročito bilo briga, ali sam imala potrebu da u jasnoj i racionalnoj poruci objasnim svojim roditeljima zašto više ne želim da živim i da to nema nikakve veze sa njima i načinom na koji su me odgojili.

Desilo se da nisam nikada uspela da napišem opravdanje za samoubistvo kojim sam bila do kraja zadovoljna. Bilo ih je par, ali sam ih sve zgužvala i bacila jer nisu bila dovoljno dobra. Jedini put kada sam odlučila da mi je definitivno dosta svega nisam ni stigla da napišem poruku za roditelje – pritisnuta nepodnošljivom mukom, krenula sam da trčim iz stana u nameri da se bacim pod prva kola koja vidim, ali me je tadašnji dečko zaustavio (živeli smo zajedno) i zaključao u stanu na par sati. Tada sam se izvrištala i krenula da se zatrčavam i udaram sebe o zidove, u akutnom napadu zgađenosti i mržnje prema sopstvenom mozgu i njegovim sadržajima. Iako se ovakva situacija više nije ponovila, nakon što je napad prošao počela sam da povremeno osećam strah od iskliznuća u ludilo. Sve do tad, činilo mi se da i dalje držim sve konce u svojim rukama (bez obzira na agresivne ponavljajuće misli o samoubistvu), ali sam shvatila da to nije tako i da mi je potrebna pomoć.

Rana faza depresije: osećaj nepripadanja

Moja depresija je počela mnogo godina pre pomenutog dana kada sam krenula da se bacim pod kola.

Koliko mogu da se setim, nije postojao ni jedan konkretan događaj koji me je pogurao u smeru depresije – rekla bih da sam postepeno počela da se osećam sve neutešnije u svojoj ulozi čoveka na planeti Zemlji. Iako sam tad imala svega 16-17 godina i vrlo zabavan i aktivan tinejdžerski život, počela sam da hvatam sebe kako sve česće uranjam u isti tip sanjarenja – bez obzira na svu zabavu kojom sam se bila okružila, potajno sam želela da sve to što brže prođe i nestane kako bih jednog dana u nekom drugom vremenu i prostoru mogla da prepričavam svoje avanture nekakvim slušaocima (mada nisam imala jasnu ideju o tome ko bi trebalo da budu ti slušaoci). U lucidnim momentima, imala sam i vizije tog izmaštanog sveta gde je moj posao da budem pripovedač – i dalje mogu da se prisetim nekih pejzaža i arhitekture odatle. Radilo se o jednostavnom svetu sa puno praznog prostora, prigušenim osvetljenjem i malo stanovnika.

Uglavnom, tada sam se pronašla u ulozi mudrog pripovedača (što mi je sada smešno jer sam bila dete) koji je tu da prenosi ono što je doživeo ali ne želi više da učestvuje u kojekakvim ljudskim igrama jer se umorio i više nije raspoložen da trči u krug i pravi se da se zabavlja.

To što sam tada osećala je bila neka vrsta romantičnog uvoda u teže i mučnije faze depresije koje su usledile nešto kasnije.

Tada mi je donekle bilo prihvatljivo da trčim u krug i pravim se da se zabavljam jer sam bila mlada i češće sam uspevala da se potpuno unesem u aktivnosti kojima sam ispunjavala sebi vreme i zaboravim na egzistencijalnu teskobu koja ionako nije mogla da se reši na neki racionalan način. Ipak, pomenuta teskoba se vrlo brzo vraćala, kao neka vrsta savršeno dizajniranog otrova koji više nikad neće napustiti moj zaraženi um.

Iako nisam nikad bila ozbiljno religiozna osoba, to je bila jedina faza u mom životu kada sam molila za milost nekakvu višu silu, kosmičku pravdu, šta god to bilo.

Nisu to bile nikakve formalne molitve – jednostavno sam molila da mi se da mogućnost da budem zdrava mlada osoba sposobna da voli svoj život i ne opterećuje se onim što ne može da razume u datom trenutku.

Sećam se da sam jedne večeri kada sam bila duboko neutešna otišla u katoličku crkvu (iako nikada ne idem u crkvu a ni moja porodica jer smo ateisti), legla na one drvene klupe gde inače sede ljudi koji slušaju misu i počela da plačem. Htela sam da sa nekim popričam o svojim mukama i nadala sam se da će me neko čuti kako plačem. Na kraju mi je neki dežurni sveštenik stvarno i prišao, što me je već samo po sebi donekle utešilo.

Ne mogu da se setim kako je tekao naš razgovor (mislim da se nije desilo ništa revolucionarno), ali taj nepoznati čovek je bio prva osoba kojoj sam tad bez problema rekla da mi se čini da nešto nije u redu sa mnom, da osećam kao da me je neko protiv moje volje ubacio u ovaj svet, da mi je teško da se pretvaram da uživam u svemu ovome i da želim da idem kući, šta god bila i gde god bila ta kuća. Sa svojim roditeljima teško da sam mogla da vodim takve razgovore jer me je bilo sramota, a slično je važilo i za vršnjake. Ipak, redovno sam pisala dnevnik, što mi je pomagalo da se izrazim i delimično olakšam svoju patnju. Mislim da je ovaj blog na neki način digitalni naslednik mojih dnevnika, pošto ima sličnu funkciju.

Vezano za religije, u ovom istom periodu sam krenula da se zanimam za budizam (posle čitanja Heseovog ”Sidarte”), što je verovatno imalo uticaja na neke kasnije događaje u mom životu. O budizmu ću možda pisati jedan poseban članak, a ovom prilikom bih samo dodala da su mi budistički tekstovi bili jako zanimljivi pošto su se najviše doticali egzistencijalnih pitanja koja su me mučila. Iako se ne izdajem za budistu i ne bavim se meditacijom često, i dalje smatram da su određene budističke ideje vrlo logične i da zaista mogu da ukažu čoveku na to kako da ublaži svoju patnju.

Sada me je malo sramota da ovo kažem, ali mislim da sam sa 16 godina imala bolju samodisciplinu što se tiče suočavanja sa depresivnim epizodama nego kasnije – koliko god da sam bila ophrvana jadom, umela sam sebe da dovedem u red kroz molitvu, plač ili meditaciju. Kasnije sam pomenute tri aktivnosti počela da posmatram sa prezirom i okrenula se autodestruktivnim oblicima ponašanja, što me je dovelo u sledeću fazu depresije.

Centralna faza depresije: traženje bola

Kada se prisetim svojih misli i navika u ranim studentskim danima, ne mogu a da ne poželim da uskočim u vremeplov kako bi moja tridesetogodišnja verzija otišla da popriča sa dvadesetogodišnjom. Ne kažem da bi taj razgovor imao ikakvog efekta, ali bih svejedno pokušala da pomognem tom zbunjenom stvorenju.

Za razliku od rane faze depresije, u ovom periodu više nisam imala problema sa osećajem nepripadanja – počinjala sam da tonem u apatiju, teški umor i ponekad prezrivu zlovolju prema ljudima za koje sam smatrala da žive ispunjenim životima. Više nisam imala ni snage ni želje da se na proaktivne i zdrave načine izvlačim iz praznine sa kojom sam se suočavala gotovo svakog dana. Postala sam preslaba, nesposobna da pružam ikakav otpor, gotovo paralizovana. U najgorim danima nisam mogla ni da ustanem iz kreveta ujutru, satima i satima. Nisam uspevala ni da odem do kupatila kada je trebalo – bilo mi je podnošljivije da trpim bol od prepune bešike nego da se dovučem do wc šolje.

Počinjala su da mi nedostaju bilo kakva osećanja – ne samo ona pozitivna. Takav stav me je na kraju i pogurao u niz događaja koji su svi bili vođeni mazohizmom i željom da osećam makar bol, poniženje i zgroženost samom sobom ako već nisam sposobna za neka vedrija osećanja.

Ono što me je privuklo kod mazohizma bila je činjenica da je ponekad uspevao da mi donese katarzu. Naravno, nije se radilo o onoj istoj katarzi koju mi je donosila meditacija, već o jednoj morbidnoj verziji emotivnog olakšanja. Bilo je nekoliko načina da se stigne do te tačke – kroz zloupotrebu hrane (izgladnjivanje i prejedanje), sakaćenje kože (imala sam običaj da iglama za šivenje sebi bodem lice), bolne oblike seksa i igranje sa opasnim drogama koje mogu da ubiju ili donesu trajnu štetu organizmu. Pošto je svaka od ovih opcija drugačije funkcionisala i donosila drugačije posledice, bila sam spremna da ih istražim sve.

Nakon što bih na neki od pomenutih načina povredila sebe, povlačila sam se u kupatilo gde sam dugo posmatrala svoje lice, tražeći na njemu bilo kakve oblike osećanja. Pošto sam tada imala dvadesetak godina i detinjasto lice u potpunom neskladu sa autodestruktivnim aktivnostima kojima sam se bavila, zabavljao me je taj apsurd osobe koja živi turobnim životom a ima sveže i okruglo lice koje kao da pripada nekoj zdravoj pastirici iz planinskog sela. Doživljavala sam sebe kao dosadno nepovredivu lutku koju treba udarati sve jače i jače kako bi se u jednom trenutku konačno razletela na komade i izgubila to svoje beskorisno nevino lice.

Iako nisam bila nepovrediva, bilo mi je itekako teško da dovedem sebe do tačke lomljenja kada bi se prezir prema sopstvenoj ličnosti naglo i misteriozno preokrenuo u neku vrstu gotovo religioznog samosažaljenja i milosrđa. Samo je ogromna količina bola mogla da pokrene tu maltene alhemijsku transformaciju.

To su bili retki ali zaista magični trenuci, kada moj mozak očigledno više nije mogao da se nosi sa bolom pa mi je slao paket hitne pomoći koji se sastojao od toplih talasa nekakve smirene i mudre ljubavi koja je gasila svaki bol i svaku glupu misao i ostavljala za sobom lekovitu tišinu koja bi trajala i po nekoliko sati. Ta tišina mi je tada bila važnija od snova i odmora. Ne verujem ni da bih bila u stanju da preživim ovaj period svoje mladosti da nije bilo te neobične katarze do koje sam stizala na loše načine ali koja mi je na kraju pomogla da prestanem da povređujem sebe i dobrovoljno krenem na prvi krug terapije kod psihijatra.

Bez obzira što sam tad samoinicijativno otišla u Palmotićevu (Institut za mentalno zdravlje), i dalje sam na neki način bila buntovnik koji nije verovao da može da mu se pomogne. Pristala sam da na kraće vreme uzimam lekove koje sam dobila (litijum), ali mi se nije dopadala ideja da treba da redovno odlazim na razgovore sa psihijatrom i ispovedam mu se o svojim stanjima svesti. Čim sam počela da se osećam malo bolje, prestala sam da uzimam lekove i odlučila da se potrudim da preuredim svoj život koliko god je to bilo moguće.

Poremećaje ishrane sam potpuno iskorenila u narednih pola godine i više nikad nisam imala problema sa anoreksijom i bulimijom, a slično je važilo i za sakaćenje sopstvene kože iglama. Što se tiče petljanja sa opasnim drogama i bizarnih seksualnih epizoda, one su polagano nestajale iz mog života kada sam počela da se krećem u drugačijim krugovima ljudi i stekla nekoliko bliskih prijatelja sa kojima se i dalje družim.

U sledeću fazu svoje depresije ušla sam kao relativno stabilna i ostvarena osoba. U međuvremenu sam diplomirala i potom upisala još jedan fakultet koji sam obožavala (digitalne medije), radila par poslova od kojih su neki bili poprilično kreativni i bila u dve duge veze sa ljudima koje sam volela (druga od te dve veze i dalje traje). Nažalost, shvatila sam da čovek ne mora da bude izgubljen, besposlen ili usamljen da bi bio depresivan.

Nakon što su osnovne potrebe za emotivnom i materijalnom sigurnošću zbrinute i svakodnevni život više nije borba ili agonija, čovek može da se jasnije zagleda u svoje najdublje želje i strahove.

Zrela faza depresije: do ledenog besmisla i nazad

Bez obzira na svu sigurnost koju sam izgradila kao odgovorna odrasla osoba kojoj više nema šta da se zameri, i dalje se često osećam jadno i prevareno, kao figurica u igri koju ne razumem ali je igram po inerciji, kao i svi ostali (ili većina ostalih, da ne preterujem!). To me istovremeno užasava i ljuti, a na trenutke i gura do samog ruba ludila.

Moja želja za širim smislom postojanja uvek je bila ogromna, ali je jedno vreme bila prikrivena pošto sam bila preko glave u konkretnim problemima.

Sa tridesetak godina sam se ponovo vratila na neka egzistencijalna pitanja koja su me mučila kada sam recimo imala 16. Jedino što se sada, za razliku od tinejdžerskih dana, osećam još očajnije i posramljenije jer moj mozak voli da postavlja pitanja koja me uznemiruju i kada je sve u redu sa mojim životom. Nekad sebi upropastim savršeno normalan dan samo zato što me iz sve snage lupi i pregazi ideja o tome da je sve ovo što radim da bih ispunila vreme pre svoje smrti toliko jadno i besmisleno – iz šire perspektive, verovatno je potpuno svejedno hoću li umreti odmah sad ili nekad kasnije.

Ovakve misli me nekad sustignu i kada se probudim u po noći i tada mi je najteže da ih izbacim iz glave – relativno skoro mi se desilo tako nešto i rasplakalo me. Nije to bila neka velika kuknjava – jednostavno sam osetila kako mi se vruće suze kotrljaju niz obraze jer nisam mogla da zaustavim svoju emotivnu reakciju na ideju da je možda i život uopšteno samo jedan zanemarljivi fenomen u ledenom beskraju besmisla. Onda sam posle krenula da razmišljam u potpuno drugom pravcu – sta uopšte znači ta moja patetična reakcija na mogućnost apsolutnog besmisla? Zašto mi je bitno da život kao fenomen bude smislen i vodi nekud dalje? Da li je ovo kroz šta sada prolazim samo neki bedni niži program u sisarskom mozgu koji se aktivira kada se životinja oseća ugroženo?

Moji eksperimenti sa psihodeličnim supstancama (o kojima možete čitati u drugim tekstovima na blogu) su delimično i imali za cilj da mi pomognu da preslažem neke stare filozofske materijale u svojoj glavi i pokušam da ih vidim na drugi način. Na kraju je ispalo da su ti eksperimenti otvorili mnogo više pitanja nego što ih je bilo na početku, a moja želja da nađem neku vrstu čvrstog tla pod nogama mi je sada toliko smešna da me je sramota da je se uopšte prisetim. Umesto čvrstog tla, dobila sam nešto nalik na večni slobodni pad kroz kovitlac sve više pitanja… Kao davljenik koji je izgubio poslednji komad drveta za koji se držao i shvatio da je svaki pokušaj za begom iz okeana uzaludan.

Vidite, moj glavni problem verovatno i jeste sve vreme potpuno ista stvar – pomenuta želja za begom, za preskakanjem koraka i nalaženjem prečica, potreba za izlaskom iz igre iako ona još uvek traje i ne može da se zaustavi. Nebrojeno puta sam pitala samu sebe zašto ne želim da igram ovu igru koju mi zovemo ljudski život, ali nikad nisam uspela da nađem zadovoljavajući odgovor. Šta je to toliko strašno u tome da se na ovoj planeti provede nekih sedamdesetak godina? Da li mi je dosadno ili se pak plašim nečega?

Iako i dalje postoje aktivnosti i ljudi kojima se radujem, čini mi da u sve što radim neminovno unosim i delić svoje egzistencijalne teskobe. Nekad mi je neprijatno zbog toga i osećam se kao bolesna osoba koja širi zarazu svuda oko sebe. Na trenutke se uplašim i kad razmišljam o tome kakav ću biti roditelj jednog dana i da li uopšte treba da imam dete. Je li osoba kao ja sposobna da nekome prenese ljubav prema životu kao vrhovnu vrednost?

Ipak, nije sve tako crno – spomenuću sada i jednu pametnu ideju koju je čini mi se smislio moj dečko i koja mi na momente predstavlja neku vrstu pojasa za spasavanje u okeanu besmisla.

Mislim da je ta ideja interpretacija nekih budističkih pogleda na svet, ali ne mogu da se setim na koji način je moj dečko došao do toga. Uglavnom, poenta je da treba da naučimo da živimo tako da nam ne smeta to što nam smetaju određene stvari. Drugim rečima, neke bolove treba pustiti da bole i ne obazirati se mnogo na njih jer nema boljeg rešenja u datom trenutku a možda ga neće ni biti sve do kraja vremena.

Iako takav pristup može da deluje kao linija manjeg otpora, on ustvari zahteva itekako mnogo snage i veštine. Meni još uvek smeta moja opsednutost pitanjima na koja nema odgovora, ali verujem da postoji mogućnost da ću, kako godine prolaze, savladati da gracioznije nosim na leđima taj čudni teret postojanja u ljudskom obliku.

Umesto zaključka – par saveta

Ovu priču ne želim da zatvorim u filozofskom maniru, već sa par praktičnih saveta, pošto verujem da neki od vas koji ovo čitaju imaju slične muke sa depresijom kao i ja.

Prva stvar koju bih spomenula tiče se antidepresiva – dosta dugo sam izbegavala da uzimam bilo kakve lekove jer ne smatram da postoji neki hemijski disbalans u mom mozgu koji lekovi mogu da poprave. Ipak, pokazalo se da su antidepresivi možda i neophodni kada je situacija zaista kritična – sem litijuma, uzimala sam buproprion (Wellbutrin) nekih par meseci u periodu kada sam svakodnevno razmišljala u samoubistvu i mogu da kažem da mi je pomogao u smislu da je delimično neutralisao opsesivne petlje mojih misli. Nažalost, ovi efekti nisu dugo trajali, ali su mi definitivno pomogli u danima kada sam vodila najkrvaviji rat sa sopstvenom glavom. Tada sam shvatila da možda ne treba imati toliko radikalan stav po pitanju antidepresiva. Trenutno nisam ni na kakvoj terapiji lekovima, ali razmišljam da ne bi bilo loše da krenem na razgovore kod psihoterapeuta.

Druga stvar koju sam primetila je to da mi bilo kakva fizička aktivnost ili kretanje (makar to bilo nešto krajnje jednostavno kao šetanje od sobe do kupatila ili tuširanje) gotovo uvek malo smiri poludeli mozak. Ovo naravno još više važi za šetnje u prirodi, vožnju bicikla, ples ili plivanje. Pomeranje iz tačke A u tačku B u fizičkom prostoru kao da na neki način inicira i kretanje u mentalnom prostoru u trenucima kada se osećam zaglavljeno. Naravno, kretanje ne mora da nudi bog zna kakvo olakšanje, ali poučena sopstvenim iskustvom rekla bih da je to jedna od prvih stvari koju čovek treba da uradi kada se oseća loše, čisto jer postoji mogućnost da će pomoći.

Poslednja stvar koju bih dodala tiče se društvenih aktivnosti i depresije. Ovo smatram pomalo konfliktnom temom, jer za razliku od fizičkih aktivnosti koje su mi maltene uvek pomagale, učestvovanje u društvenim aktivnostima mi je nekad poboljšavalo stanje a nekad samo izazivalo dodatnu paranoju i želju da se sakrijem u neku rupu kao uplašeni miš. Pretpostavljam da ako ste introvertna osoba kao ja, postoji mogućnost da vam društvo drugih ljudi neće biti od naročite pomoći čak ni kada ste depresivni. Ipak, ne bi bilo loše imati bar jednu osobu od poverenja koja može da istrpi sva vaša stanja svesti i pritom ne poludi od vas.

Pošto je ovaj tekst na neki način zaokružio egzistencijalne teme već pomenute u prethodnim postovima, verujem da se u skorije vreme više neću baviti istom problematikom. Uostalom, dolazi i proleće, što će nadam se već samo po sebi uspeti da malo prodrma i zaleči sve nas koji smo skloni tmurnim raspoloženjima.

U slučaju da želite da me pitate bilo šta vezano za depresiju što nije spomenuto u ovom članku, slobodno mi pišite – biće mi drago da pomognem ako ikako mogu.


Do sledećeg posta,
vaša J.

Izvori slika:

Sve slike su ilustracije umetnice Angie Wang – možete ih pogledati u njenom portfoliju.

6 Comments

  • Hermes

    Evidentna je epidemija depresije i to jeste zabrinjavajuce, ali mislim da su te stvari resive. Trenutno sam i sam na psihoterapiji jer se moj organizam okrenuo protiv mene. Postoji par vrlo bitnih stvari koje bi trebalo da znas. Pod jedan, to sto imas u svom prljavom umu je sve samo ne prljavo. Sve to sto mislis i osecas kazi svom terapeutu najbrutalnije i najiskrenije sto mozes. Sta god da mu kazes on je to vec cuo negde. Pod dva, nemoj da razmisljas o psihoterapiji, idi obavezno! Pod tri, pomenula si nesto sto je jako simptomaticno a to je da se boris sa svojim umom. Zasto to radis? Zasto nisi u ljubavi sa njim? Pitanje jeste filozofsko ali je sustina psihoterapije. Svrha psihoterapije je da osvestis nesvesno i delimicno svesno u svom umu. Kad se to desi sve se pretvori u vazduh i nestane. Simptomi koje imas su samo poruka koju ti podsvest salje, zeli nesto da ti poruci. To sto to deluje mozda bolesno, mracno, tmurno u sustini nema veze sa tim samim, to su simboli koje ti podsvest salje, samo treba da ih prihvatis i rastumacis. Cetvrto, snovi su najbolji put u nesvesno. U koliko terapeut ne radi na tvojim snovima, promeni ga. Terapeuti koji se bave snovima su ugl oni iz Jungove linije, sto ce reci analitička psiholigija, geštalt i tome slicno. Snovi su blago i u njima su odgovori na sva ta pitanja koja postavljas. Potrebno je prebaciti informacije iz nesvesnog u svesno. To je zadatak terapeuta i to ugl mora uz strucnu pomoc. Peto, ne mogu da garantujem da ce ti to pomoci jer sam i sam na pocetku te price, ali ono sto je istina je da je mnogima pomoglo i da to radi vec decenijama, ali je vazno da sama to zelis. I sesto, to sto te tvoja podsvest bombarduje raznim informacijama koje su ti postale teret, samo znaci da imas izuzetno mocan i kreativan um koji zeli da se oslobodi. Omoguci mu to! 🙂 Sve najbolje!

    • Jasenka_G

      Hvala ti puno na poruci i savetima 🙂 Sto se tiče psihoterapije, slažem se, mislim da stvarno treba makar da pokušam.

      I tebi sve najbolje želim,
      J.

  • Eva

    Da li ste proverili hormone, tj. ustanovili da li je vasa depresija psihicke, ili fizicke prirode? Mislim da to moze da pomogne. Slazem se sa vama za aktivnost. Vrlo je vazno aktivirati se, animirati se, pronaci drustvo. Zelim vam sve najbolje. 😀

    • Jasenka_G

      Hvala vam na savetu 🙂 Proveravala sam hormone prošle godine (slažem se da ih treba proveriti, između ostalog) i sve je bilo u redu, tako da mi se čini da moj problem ipak nije fizičke prirode.

      Veliki pozdrav i vama takođe sve najbolje.
      J.

  • Tanja

    Prepoznala sam sebe u nekih delova tvoga teksta, najvise kod osecaja da sam silom naterana da zivim ljudski zivot, i ona zudnja da odem “kuci”, i ona uloga mudraca u nekoj drugoj, lepoj dimenziji.. Nisam uspela da puno promenim sebe. Samo sam naucila da se prepustim i ne koprcam. Moja jedina sugestija bi bila da tokom 6 meseca jeseni i zime, redovno uzimas d vitamin. To je meni pomoglo da malo bolje istrpim zimski mrak. Puno pozdrava..
    P.S. Mislim da si sigurno citala i Stepski vuk od Hessea.

    • Jasenka_G

      Hvala ti puno na sugestiji, nisam nikada uzimala vitamin D, ali pokušaću. Hese mi je drag pisac iz detinjstva, većinu njegovih knjiga sam pročitala u srednjoj školi. Uzeću neku od njih ponovo, da vidim kako će mi delovati sada.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *